„Ponosan sam što sam rođen u Splitu, jer da nisam rođen u Splitu mislim da bih bio ….. od ovce“ – famozna je rečenica Gorana Ivaniševića na dočeku u Splitu, doček koji se trebao desiti mnogo godina prije, ali ovako je bilo još slađe.
8-7 5. set 30-30… AS! I sreća i uzbuđenje, i pogled u nebesa i teško zadržavanje suza. To je ono što smo mi mogli vidjeti, a šta li je tek Goran osjećao u sebi. Šta je osjećao najbolje se vidjelo na meč lopti, dupla greška. Nova meč lopta i nova dupla na meč lopti. Rafterov passing na 40-40 za koji milimetar ide vani, a Goran ponovo gleda u nebesa sa kiselim osmijehom. Treća meč lopta i lob Raftera, pa kao da nije bilo dovoljna ludila. Četvrta meč lopta, 2. servis na Rafterov forehand iiiii…
Davne 1992. dvadesetogodišnji Splićanin fenomenalnog servisa dolazi do svog provog Grand Slam finala. U četvrtfinalu pakao sa Edbergom u 5 setova, a u polufinalu pobjeda protiv čovjeka koji će od narednih osam izdanja Wimledon osvojiti sedam. Iako mu trava nije bila najdraža podloga, Agassi u pet setova osvaja svoji prvi i posljedni Wimbledon. Lijepa šansa za 1. Grand Slam.
Uprkos pobjedi nad Samprasom, isti taj Pistol Pete postat će Goranov Wimbledonski dželat. 1994. u finalu ponovo susret Samprasa i Zeca. Meč u kojem je Ivanišević parirao samo dva seta. Novo finale i poraz u finalu. Godinu dana kasnije, ponovo meč Pistola i Zeca, ovaj put u polufinalu ali sa istim ishodom kao prošle godine.
1998. je godina, a Goran igra svoje treće Wimbledonsko finale. S kim drugim nego sa Samprasom. Mnogo dramatičnije finale nego ono 4 godine prije, ali ponovo isti ishod. Pete osvaja svoji novi Wimbledon, a nakon tri poraza u finalima, povrede ramena i ispadanje iz top 100, ni najluđi nisu mogli zamisliti ono što će se desiti 2001.
Kao 125. igrač svijeta – Goran Ivanišević 2001. dobiva Wild Card da se oprosti od turnira koji mu je kroz karijeru donio koliko sreće toliko tuge i razočarenja. Nije to bio obični oproštaj, zapravo to je bio oproštaj kao iz neke bajke ili naučno-fantastičnog filma. Kako su se mečevi i pobjede nizali, tako je i nada za titulom rasla. Polufinalni meč i nevjerovatni meč protiv Henmana koji je imao dramu i scenariji kojem bi i Spielberg pozavidio. A onda, finale protiv Raftera. Nakon tri propuštene meč lopte, ona četvrta simbolično donosi Goranu prvi i jedini Wimbledon (4. Wimbledonsko finale). Plač, hvatanje za glavu i nevjerica, odlazak ka svojoj loži i zagrljaj.
Tako se završila jedna od najnevjerovatnijih ne samo teniskih, već sportskih priča.
9. juli 2001. i Ivaniševićev prolaz među teniske besmrtnike.
